Nekad davno u pustinji,
Događaj se jedan zbio,
Sa riječima Ikre – uči,
Muhammed se pojavio.
U islam je pozivao,
Za islam se on borio,
Samo jedan Allah ima,
On je svima govorio.
Mušrici su odlučili
Muhammeda da ubiju,
Da islama više nema
I istinu da sakriju.
Ne vidi se ništa više,
Iznad Mekke noć je tamna,
Da uboju Muhammeda,
Odluka je pala sramna.
Kuću su mu opkolili,
Nestala je zadnja nada,
Čekali su taj trenutak
Da ga sanak samo svlada.
Iz kuće je izašao,
Nije trebo da se krije,
Zaspale su sve ubice,
Vidio ga niko nije.
Prenuli se malo poslije,
Trgli se iz zaborava,
Muhammeda nije bilo,
Tek Alija mirno spava.
A Muhammed s Ebu Bekrom
Kroz pustinju već se kreće,
Tražit će ga na sve strane,
Al’ ga nigdje naći neće.
Krenuli su na put dalek,
Zbog islama, čiste vjere,
Sklonili se u pećinu
Da trag skriju od potjere.
Golubica pred pećinom
Tada gnijezdo svoje vije,
Pauk mrežu tad isplete,
Muhammeda da sakrije.
Kad potjera žurno stiže,
Paučinu tad ugleda,
Povikaše oni naglas,
Ovdje nema Muhammeda.
Mogli su da idu dalje,
Put ih dalek sada čeka,
Krenuli su u Medinu,
Ostavljena osta Mekka.
Dan za danom, put potraja,
Vrućina je, sunce grije,
A Pejgamber žurno ide,
Želi stići on što prije.
Pustinja je od kamena,
Sunce grije, nigdje hlada,
U Medini čekaju ga,
Pejgamberu svak se nada.
Znali su da stići treba,
Nestrpljivo svak ga čeka,
Na obzorju u daljini,
Ugledaše dva čovjeka.
Nasta radost i veselje,
Jer Pejgamber evo stiže,
Svako želi da ga vidi,
Svak mu želi prići bliže.
Istina je pobijedila,
I ne treba da se krije,
Raduju se muhadžiri
I sa njima ensarije.
Islam će se sačuvati,
Od Allaha čista vjera,
To je bilo putovanje,
Hidžra našeg Pejgambera.